Paula Ćaćić

Životinje i ljudi

katkad mirišem na tugu. psi osjete, pa se umiljavaju o moje noge i traže samo jedno - najsvetije - dodir. katkad mirišem na tugu. mačke osjete, pa mi oprezno prilaze s repom u zraku i traže samo jedno - najsvetije - dodir. katkad mirišem na tugu. djevojke osjete, okrznu me »

Dvadesete

otići ćemo nekamo. bit ćemo negdje netko i nešto. a možemo i ostati tu, zuriti i biti. što kažeš? /tebi je sve obala, a meni je sve otok, oko usred mora./ otići ćemo, zar ne? /ja i ti, ti i ja, mi. mi!/ zašto ništa ne kažeš? ponekad, znaš, kada »

(zemljovid obećanja)

je li moje tijelo zemljovid obećanja po kojem vučeš prste zamišljajući daleke predjele, egzotične djevojke koje ti ne saspu u facu cijelu istinu o sebi, ili je put na kojem se takmičimo tko će bolje izbjeći metke ? je li moje tijelo zaklon za tvoje poljupce ili pjesma bez koje ne »

Paula Ćaćić

Paula Ćaćić je rođena 1994. u Vinkovcima, a odrasla u Županji. Studira indologiju i južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše novinarske tekstove na web portalu VOXfeminae, a uz to piše i kratke priče i poeziju. Poeziju je objavljivala na web portalu Afirmator, te u raznim časopisima. »

Čini se da više ne pušiš

čini se da više ne pušiš. više ne stvaraš oblake oko sebe. više mi nisi privlačan kao što si nekad bio. osvećuješ mi se s prepristojnim „kako si“, kao da te uopće zanima. vidiš me, s lošim tenom, podočnjacima, u maminom kaputu s podstavom za ramena, šta misliš kako sam. »