paulaskelin_zeleniormar

Ako postoji geometrija povijesti
i fiziologija ruralnih mitova,
u našoj kući su se uzeli pa razveli.
Po djedu i njegovoj rođakinji
javili su da je baka na samrti.

Navodno me još samo moli
da čuvam ploče Edith Piaf
i da ne pitam o kamionima.
Kamionima su noću dovezli
živad, tov i njezinu nesreću.

Hrastovina je lučila čistu radost,
prvi je put polirala vječnost.
Jednom je vrisnula zbog vode,
prepala se stakla i opet vrisnula.
“Dignite rolete”, kazala je tiho.

Pamtim je kako červeronoške
plače pred gradskim stolarom.
Kažu da joj "srce puklo do zemlje"
kad je vidjela zamašćeni križić,
crni trag na potvrdi o konfiskaciji.

Čudno je što je uvijek bio prazan,
još više što nitko nije pitao zašto.
Ni sva hodočašća do općine,
ni veze, ni silni dinari pod jajima
nisu pomogli i ja sam je izgubio.
Našao sam ga u ruini čekaonice,
do zida, u sjeni, pod nebom.
Zaobišao sam ga kao terapiju,
ovaj put sam ja bio zeleniji
i svaki je lapsus imao smisla.

Postao je živo biće, a bio je grob.
Više ne pripada ljudima,
ne grize staklenim zubima,
smješka mi se dok skida žohare
i poziva me gdje nisam bio.

Tko god ga je prvi praznog praznio,
znao je za stalaktite i duhove,
pročitao je njezin dnevnik,
pomirisao svaku suzu na krasopisu
i namjerno ostavio upaljenu svijeću.

Divlji sklad je prekrio sjećanja i
obmanjuje kao razuzdano pseto.
Ako drugi put dođem ovdje,
donijet ću sjekiru i dijamant
da raskolim neizvjesnu vječnost.

Vanja Mitrović: tekstualni autorski odgovor na fotografiju Zeleni ormar Paule Skelin